Glavni je motiv pisanju upravo promicanje činjenice da različiti oblici upravljanja i odlučivanja mogu utjecati na kvalitetu ishoda te da sam način odlučivanja može doprinijeti ili priječiti ostvarivanje ciljeva održivosti. Nadalje, rezultati istraživanja koje smo proveli u razdoblju 2001.- 2007. na raznim istraživačkim projektima, primjerice «Ekonomski razvoj Hrvatske i približavanje EU: makro, mikroekonomija i prostor» te aktualni projekt «Održivi razvoj, inovacije i regionalna politika Republike Hrvatske», ukazali su kako načini odlučivanja u Hrvatskoj ne doprinose održivom razvoju. Osnovni uzroci tomu su upravo nedostatna komunikacija i koordinacija, površno i pojednostavljeno shvaćanje participacije te, iako naizgled intuitivno razumljiv, nedovoljno razumijevanje koncepta održivosti iz čije se cjelovitosti često izvlači ono što odgovara trenutnim interesima. Naravno, politička predanost i volja za provođenje promjena preduvjeti su bez kojih i u ovom području uspjeh izostaje.
U prvom dijelu Željka Kordej-De Villa analizira koncept održivog razvoja pristupajući mu kao dovoljno širokom okviru za analizu razvojnih odluka. Uvodni esej o održivom razvoju ne može ponuditi jednoznačne odgovore na već postojeća pitanja, ali može biti koristan u problematiziranju teme i ukazivanju na nužnost interdisciplinarnih istraživanja kod složenih koncepata. U središtu istraživanja su ekonomske defi nicije održivosti, pitanja koja posebno zanimaju ekonomiste, metode i alati kojima se koriste u analizi te istraživački napori koji ih još očekuju.
Marijana Sumpor u drugom dijelu piše o razvojnom upravljanju i koordinaciji razvojnih aktivnosti. Osnovni cilj uvodnog eseja nije jednoznačno odrediti značenje pojmova, već ukazati na kompleksnost i dosadašnje spoznaje s gledišta društvenih znanosti. Također, autorica ukazuje i na važnost konteksta u kojem se određeni problemi razmatraju. Osnovno je polazište autorice da potreba za razvojnim upravljanjem i koordinacijom nije upitna, već su to pristupi i načini njihove primjene u praksi.
Treći dio knjige razmatra elemente koji doprinose kvalitetnijem strateškom planiranju, uključujući i planiranje za održivi razvoj. Tako Paul Stubbs razmatra ulogu participacije, partnerstva i/ili pomoći u održivom razvoju teorijski, ali i praktično uvažavajući iskustva strateškog planiranja u Hrvatskoj. Autor u uvodnom eseju upućuje na dvije krajnosti u percipiranju participacije - kao nove panaceje ili pak kao «nove tiranije». Stubbs upućuje i na problematične značajke participacije koje se uglavnom pojavljuju pri višerazinskom upravljanju. Budući da je ishode različitih vrsta participacije tijekom donošenja odluka teško pratiti, pitanja na koja se često vraćamo u istraživanjima su pitanja odnosa između agenata, struktura, institucija i diskursa.
Izdavač: Ekonomski institut Zagreb